petak, 9. veljače 2018.

Krafne


Nikad do sad se nisam odvažila peći krafne. Uvijek mi se taj jednostavni desert činio kao potencijalna katastrofa. Sigurno mi neće ispasti dobro, bolje da to netko drugi ili da ih kupim. Iako se u životu nisam nikad ni zaželjela jesi baš krafne. Previše me podsjećaju na školu i krafne s čokoladom koje smo tamanili iz obližnje pekare.


No, došlo je vrijeme da i ja napravim svoje prve krafne. Pročitala sam masu recepata, popisala savjete i ajmo. Ako ne ispadnu dobro, nema veze. Napravit ćemo nove. Na kraju sam ipak bila zadovoljna, za prve krafne u životu, bile su savršene.



Recept:

600 grama glatkog brašna
2 jaja
1 žumanjak
sol
7 grama suhog kvasca
3 žlice šećera
1 vanilin šećer
3 dcl mlijeka
2 žlice ulja
1 žlica rastopljene svinjske masti (ili maslaca)
limunova korica
3 žlice ruma


Prvo da objasnim pokušaj korištenja suhog kvasca. Nikad ga nisam koristila. U životu. I onda sam sad naletjela na recept u kojem piše da ga se isto treba dići s mlijekom i malo šećera. I napravila sam to ali mislim da sam to radila potpuno bespotrebno pa možete preskočiti taj korak ako pratite ovaj recept.


U prosijano brašno sam dodala jaja i žumanjak. Dodala sam kvasac koji sam bespotrebno išla dići u mlijeku.


Svi ostali sastojci su išli redom u zdjelu. Sol, šećer, ulje, mast, 3 žlice ruma i naribana korica jednog limuna.


Zamijesila sam mekano tijesto. I mijesila i mijesila. Lupala. Boljela me ruka i poželjela sam si za rođendan KitchenAid ili nekog sličnog čarobnjaka koji bi zamijenio ovu muku iako pokušavam proći iste muke koje su prolazile naše bake bez čarobnih pomagala. No ako imate neku preporuku za neki čarobni uređaj te vrste koji ne košta ruku i nogu, slobodno preporučite.


Ajmo dalje, nakon desetak minuta ručnog lupanja i nalupavanja, ostavila sam tijesto da se diže kojih sat vremena na toplom.


Dignuto tijesto sam prebacila na pobrašnjenu pologu, i razvukla ga odmah na debljinu centimetra i pol.


Krafne sam rezala čašom. Čašom od senfa točno, znate te, svi ih imamo doma.


Ostatak tijesta sam izrezala na komade koje sam također ispekla poslije krafni i Zvonimir im je dao super naziv "mišeki" jer je njemu baka pekla takvo tijesto, malo mekanije, koje je sa žlicom vadila van i ostao je uvijek visiti jedan duži dio kao rep od mišeka. Eto tako sad imamo i nove mišeke, s više repova ali dobro.


Krafne sam ostavila da se dižu pod krpom 15 minuta s jedne strane i onda sam ih okrenula i ostavila da se dižu i s druge strane još 15 minuta.
Za to sam vrijeme ugrijala masnoću. Stavila sam pola svinjske masti i pola ulja. Masnoća mora biti dovoljno duboka da krafne ne dodiruju dno.


Kad je masnoća bila ugrijana na temperaturu za prženje, a krafne dignute, uzimala sam krafne i stavljala ih peći na gornju dignutu stranu. Negdje sam pročitala da se peku poklopljene dok se ne ispeku na donjoj strani, okrenu se i dalje se peku otklopljene do kraja. Tako da sam uzela proziran poklopac da mogu vidjeti bar malo kako napreduje donja strana, dok sam vidjela da je pečena, maknula sam poklopac, okrenula i pustila da se peče bez njega.


Ne znam je li to pomoglo da krafne imaju onaj poželjan bijeli prsten, no upalilo je. Naravno, nekoliko komada se uporno okretalo i ostalo bez pola crte, no neću plakat nad tim jer je većina ispala savršeno, onako kako sam si zamišljala da hoće.


Vadila sam pečene krafne na papirnate ručnike i pola ih punila pekmezom koji sam stavila u špricu. Hvala mojoj dragoj Vanji koja mi je tu špricu poklonila, poslužila je.


Punjene i one nepunjene krafne sam posipala šećerom u prahu i, moram priznati, bila zadovoljna viđenim.



Za prve krafne, bile su prekrasne a i fine, čak i drugi dan. Vjerujem da će mi ovo biti recept za sve buduće krafne, vjerojatno ću ih već ovaj vikend opet peći samo na drugoj lokaciji, ipak je vrijeme poklada i eto, imamo i mi svoj recept za najdražu slasticu tog veselog perioda.





srijeda, 7. veljače 2018.

Placke


Jeste li ikada čuli za placke? Radi se o još jednom jelu kojeg pamtim iz djetinjstva no nisam zapamtila puno više od naziva i okusa.

Ovaj recept želim napraviti od prvog dana ovog bloga jer od djetinjstva nisam čula za njega niti ga jela. Toliko je davno sjećanje da nisam pamtila kako se režu ni kako se poslužuju.
Zvala sam mamu koja mi je rekla kako je to baka radila, u isto sam vrijeme kontaktirala i prijateljicu koja je pitala tetu i bio je to isti recept iz sela u kojem sam živjela kao dijete.
Radila sam malu količinu čisto da probamo,  nisam znala hoće li se ovo jelo svidjeti baš svima.


Recept:

0,5 kg krumpira
150 grama oštrog brašna
malo soli

otopljena svinjska mast
kristal šećer


Ovo je zasigurno jedan od jednostavnijih recepata no jedan mi je od dražih upravo zbog tog okusa djetinjstva koji se tako rijetko vrati.
Kad sam bila tako mala, nije uvijek bilo čokolade kad si se zaželio slatkog. Tu je bio kruh i pekmez, mast na kruhu posipana šećerom (taj okus djetinjstva mi puno ne fali, moram priznati) i placke kao brzinsko rješenje za dječju želju za slatkim.


Kao što je baka to radila, krumpir sam skuhala kao za pire, oguljen u blago posoljenoj vodi. I pire je noviji izraz, kod nas se dugo zvao tenfani/ temfani krumpir. No kako god se zvao, krumpir sam zgnječila drobilicom za krumpir, posolila i dodavala mu malo pomalo brašno dok nisam dobila kompaktno ali mekano tijesto koje sam mogla razvaljati.


To je najjednostavnije krumpirovo tijesto poput onog za njoke ili knedle, samo u malo drugačijem obliku.
Razvaljano tijesto sam prerezala na četiri veća kvadrata koje sam onda podijelila na osam trokutića.


Toga se recimo nisam sjećala, kako se točno placke režu. Joker "zovi mamu" iskorišten.


Ključan dio za pripremu placki je starinski šporet na drva na čijoj ploči se one peku. Možda bi sličan okus imalo na tavi, treba probati, no okus placki sa šporeta na drva je onaj koji poznajem.


Čim su dodirnule vruću tablu, već sam bila opet dijete i znala da sam sve dobro napravila. To je bio taj miris!


Malo je teško bilo kontrolirati brzinu pečenja, kaže mama da sam ih ipak malo prepekla, baka nije tako jako pekla, a ja nekako pamtim baš taj okus i izgled tijesta sa tamnim točkama. Najbolji dio mi je bio kad sam okrenula placku i ona je svojim još nepečenim dijelom dodirnula vruću tablu i napuhnula se da bi već koji tren kasnije bila savršeno pečena i opet ravna.


Gotove placke redamo u tepsiju, i zalijevamo sa otopljenom svinjskom masti. Znam da ne zvuči privlačno onima koji je ne konzumiraju ali zaista je savršeno. Kao alternativu mogu u toj ulozi zamisliti otopljeni maslac.


Masne vruće placke sam posipala kristal šećerom i bile su spremne za degustaciju.


Zvonimirovi roditelji su bili toliko zadovoljni da je tata rekao da će ih spremati za tradicionalno četvrtkovanje a Zvonimir je slatku varijantu zamijenio onom ipak malo mesnatijom i prekrio placke domaćim crvenim kobasicama. Svatko ima svoje viđenje slatkog za prigrist, šta da vam kažem osim da su placke funkcionirale i u slanoj varijanti.


A znate što smo pili uz ovo slatko vraćanje u djetinjstvo? Divku! Od djetinjstva nisam vidjela paket Divke u kući i kad smo pričali o ovom receptu, zamislila sam si vruće placke i šalicu Divke. Rečeno učinjeno.




ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Hladetina


Još jedno jelo koje ili volite ili ne volite. S hladetinom, ili kako se u mojoj kući kaže, mrzletinom, sam se pomirila. Što ne voljeti? Želatinasta struktura mi je jako zabavna, za iznutrice sam više manje uvijek, jedino što mi je problem je višesatno kuhanje ovog jela.
Da se ne bi sami mučili, opet smo se pozvali na kuhanje u organizaciji Zvonimirovog tate a ovaj nas je put malim trikovima učila gospođa Vesna.  Nismo mogli naći stručniju osobu za ovaj pothvat od profesorice anatomije na Veterinarskom fakultetu koja nas je uz hladetinu poučila i nekim drugim zanimljivim stvarima vezanim uz njenu struku.


Da ne bi samo sjedili kraj lonca i čekali, trebalo se nešto pojesti u međuvremenu a za to je bio zadužen gospodin Mladen rodom iz Dugopolja koji je krčku hobotnicu pripremao dok se domaća svinja kuhala za hladetinu.


Koliko ima smisla ovdje govoriti o točnim količinama, nisam sigurna, no ja ću svakako napisati od čega se sastojala naša hladetina.

cca 4 kg mesa (svinjske kožice i nogice, srca, jezici i rep)
nekoliko većih mrkava
10ak listova lovora
sol, papar, crvena paprika
papar u zrnu
češnjak

Kožice, rep i nogice su stigle direktno iz paca od kolinja koje se nedavno obavilo a jezici i srca su bili svježi.


Nema tu puno mudrolija oko ovog recepta. Pošto svaka kuća ima svoj recept, povela se rasprava o mrkvama. Kuhati ih ili ne. Jedan kaže da, drugi kaže ne no mrkve su ipak našle svoj put u lonac. Kod mene doma se, koliko me sjećanje služi, one ne koriste no malo mrkvice nikako ne može naškoditi.


Iznutrice, nogice, kožice i rep se stave sa mrkvicom u ogroman lonac. Na njih se baci desetak listova lovora na tu količinu, papar u zrnu i nekoliko češnjeva češnjaka i zalije se vodom gotovo do vrha lonca. U našem je loncu bilo cca 18 litara, što mesa, što vode. 



Kad je sve bilo na štednjaku, preostalo nam je samo čekati. Da slučajno ne ogladnimo i da nam ne bude dosadno, taman je bila pečena i hobica! 


Zamjećujete rižu na fotki? E taj trik nisam znala no gospodin Mladen nam je rekao da se riža stavi pred kraj pečenja da bi pokupila višak tekućine, dobijete na kraju finu rižu i manje tekućine u pečenju. Mislim da ću ovaj trik koristiti i dalje.

Naša hladetina se kuhala satima na laganoj, jako laganoj vatri. Toliko dugo da smo Zvonimir i ja stigli otići na izložbu u grad i vratiti se na kraj kuhanja taman da uhvatimo gospođu Vesnu kako vadi sloj masti koji je zaplivao na površini juhice.


Kad smo dobili željeni volumen juhe, probali smo je li dovoljno slano. Naime, pošto su kožice, nogice i rep već bili nekoliko tjedana u pacu, unatoč tome što su oprani i dalje nose slanoću pa treba pažljivo ipak prvo probati a onda posoliti koliko želimo.

Uvijek me zanimalo kako znamo kad će se od juhe zapravo napraviti želatinasta masa. Naravno, znam da su tu najbitnije svinjske kožice i nogice čiji kolagen je ključan za želiranje.
No kako znam da je to taj tren u kojem se juha skida sa štednjaka? Kaže gospođa Vesna da se lijepi na prstima. Znači, probamo je li dovoljno slana i malo probamo po žličici lijepi li se te ju malo probamo na prstima radi li isto. I to je to.


Iz gotove juhe smo izvadili meso. Znam da kod nas nije običaj vaditi kosti no gospođa Vesna je spretno iz još vrelog mesa brzim pokretima odvajala kosti.


Hladetinu smo raspoređivali u manje zdjelice pošto je bila namjenjena za tradicionalno četvrtkovanje pa da svatko ima svoju porciju.
Svaka je zdjelica dobila malo od svakog dijela koji se kuhao u juhici.


Slagali smo u zdjelice meso, zalili juhom te posipali sa malo sitno sjeckanog češnjaka.



Na površinu naše hladetine smo posipali papra i neizostavne crvene paprike koja se prekrasno širila po površini. Sam je gušt to gledati a kamoli probati.


Znate koji je sad najgori dio? Čekati da se hladetina stisne. 
Nekoliko sati je za to dovoljno no najbolje ju je napraviti dan dva prije nego je odlučimo konzumirati.
Mi smo se sljedeći dan vratili da vidimo je li se naša hladetina stisnula (nismo ni sumnjali u čarobne ruke gospođe Vesne) te da je pofotkamo u svom njenom sjaju. 



Hladetina gospođe Vesne je bila savršen ručak uz malo friškog kruha i narezanu glavicu luka, hvala joj što se potrudila za nas. Ne sjećam se kad mi posljednji put hladetina bila toliko ukusna, možda baš zato što smo uživali u cijelom procesu i s nestrpljenjem čekali da je možemo probati.