S placa u kotlić: Gulaš s tri vrste mesa

Već ste sigurno upamtili da sam sa sela doselila u Zagreb i moram priznati da još uvijek nisam usvojila odlaske na plac subotom pod obavezne. Volim placeve, volim tu gužvu no zaista rijetko odlazim.

Možda zato što sam navikla da uvijek imam sve doma a možda zato što me izlevate kumice svaki put tako da dođem doma olakšana za novce koje nisam mislila potrošiti na stvari koje nisam mislila kupiti. Jednom sam otišla usput na Dolac po brokulu i vratila sam se doma s kilom limuna koja nije bila jeftina. Ne jedem baš limun, nije mi trebao i da, bilo je ekstremno loš. Zašto sam ga kupila? Ne znam. Brzo se sve odvijalo i uopće se ne sjećam kako sam pristala kupiti limun koji mi ne treba samo znam da sam se malo osjećala prevareno. No to je sigurno dio kulture odlazaka na placeve.

Prošli put sam vam pisala o Trešnjevačkom placu, ovaj put sam povela i Zvonimira da napravi koju fotkicu. Moram priznati da mi je Trešnjevački plac najdraži. Za sad.

Naravno da su me i ovdje navukli, kupovala sam jagode. Svi nude jagode. Okrenem se prema gospođi koja mi već trpa u škarnicl,  proda mi ih skuplje i stavi mi hrpu jagoda pred propadanjem i upozorim je na to i naravno, kraj naših zdravih očiju, odlazimo doma s preskupim, nikako svježim, jagodama.

Pošto sam odlučila kuhati gulaš za ovaj post i još jedno od druženja u produženom vikendu koji je za nama, meso je doma čekalo spremno i trebala sam samo korjenasto povrće. Ove jagode su bile usput. Ajde bar nije bio limun koji ne jedem.

No odlučila sam se više pozabaviti placevima. Proučiti gdje i od koga je najbolje kupovati, što treba paziti, tako da ako imate neki savjet, bila bih vam zahvalna na svakom. Jer ne znam ništa osim činjenice da uživam u toj atmosferi, u dovikivanju preko nas, u gužvi i, najviše, bojama. Oh, sve bih kupila kad vidim to šarenilo i sve mi je odjednom privlačno i sve mi treba. Sve, i puno samokontrole da ne kupim stvari koje će mi propadati u frižideru.

Ono što najviše volim je sjesti u kafić uz sam plac, tamo gdje sjede i prodavači, gdje čujete što valja i što ne valja uz kavu. I naravno, ćevape. Svaki put kad samo prolazimo uz Trešnjevački plac, Zvonimir i ja volim sjesti i pojesti ćevape. Ovaj sam put otišla u drugi kiosk, slučajno, i oduševila se gospođama koje vješto pakiraju i peku ćevape, namaču lepinje i tolika je bila gužva da se čeka po pola sata jer gospođa više nije imala papira na koji bi zapisala sve nove narudžbe koje su pristizale svake minute. A ćevapi, uz kavu i dovikivanje prodavača, pod crvenim odsjajem kišobrana, najfiniji.

Dosta o placu, vratimo se u kuhinju, točnije, ovog je puta dvorište bilo kuhinja jer je šteta ne iskoristiti ljeto u proljeće.

Uopće ne znam kako bih ovaj gulaš nazvala. U njega sam stavila što mi je palo na pamet, ovakav recept nisam našla, najsličniji je čobancu, rekla bih no nazvat ćemo ga gulašem s tri vrste mesa. A što je bilo u njemu:

1,5 kg janjetine
0,5 kg junetine
0,5 kg svinjetine
5 glavica luka
4 češnja češnjaka
2 mrkve
1 korijen peršina
1/4 korijena celera
4 krumpira
suhi vrganji
lovorov list
svinjska mast
crvena paprika slatka i ljuta
sol, papar
ružmarin
crveno vino
dvije žlice ajvara
malo koncentrata rajčice

Najbolji dio ovog recepta je kuhanje vani, okupljeni oko kotlića, miriše cijela ulica čim luk dotakne mast, vrućine izbjegavamo pod suncobranom s čašom chiantija u ruci. Vino smo donijeli s prošlog izleta u Italiju i savršeno je odgovaralo uz kuhanje i uz gotovi gulaš, naravno.
Pripremila sam prvo sve povrće, nasjeckala luk i naribala sve korjenasto.

Na mast sam stavila prvo luk, uvijek imam naviku da ga posolim, imam osjećaj da se tako brže raspadne. Kad se luk prodinstao do one staklaste nijanse, dodala sam mu sjeckani češnjak i korjenasto povrće.

Prvo sam malo popržila a zatim ga zalila s malo vode i pustila da se dinsta. Dugo. Najbolji gulaš koji sam ikad napravila se kuhao ravno pet sati. Ovaj će ipak sat vremena kraće ali da, to je proces koji traje pa se pobrinite da imate nešto za prigristi dok čekate oko kotlića.

Za vrijeme dinstanja povrća, narezala sam junetinu i svinjetinu na kockice a janjetinu sam prepustila u vješte ruke Zvonimirovog tate koji je s par udaraca sjekirom usitnio kosti i začas je meso bilo spremno za u kotlić.

Na dinstano povrće sam istisnula malo koncentrata rajčice i dodala slatku mljevenu papriku. Na to sam bacila sve meso, promiješala da se malo popeče na jačoj vatri, dodala vrganje koje sam prethodno namočila u hladnoj vodi a zatim zalila vodom i pustila da se kuha povremeno miješajući.

Hvala Ani na vrganjima, i njenoj mami koja ih vrijedno bere i suši.
Nakon sat vremena kuhanja sam dodala lovorov list, ružmarin, dvije žlice ajvara te otprilike 1,5 dcl vina i opet, pustila da se kuha još pola sata. Cijelo sam ga vrijeme podlijevala vodom po potrebi.
Tad sam dodala krumpir narezan na kockice i opet ostavila da se kuha još sigurno sat vremena te opet dolila malo vode.

Pri kraju sam začinila sa soli i paprom, dodala ljute paprike, ipak ne previše jer nisu svi oko kotlića bili raspoloženi za ljuto. Naravno, svatko začini po svom ukusu, a ja, iako nisam ljubitelj ljutog još uvijek, ipak za gulaše volim da je malo šarf.

Pošto sam u gulaš stavljala krumpir i imali smo fini kruh, odlučila sam da ovaj put neću raditi nikakvu dodatnu tjesteninu. Uz šnitu finog kruha i slasni gulaš koji smo gledali vani kako se kuha, mislim da ništa osim čaše dobrog vina nije bilo ni potrebno.

Eh da, vratimo se na početak priče i jagode koje su morale biti potrošene isti dan, bacila sam se u potragu za nekim brzim i jednostavnim receptom za kolač i naravno, našla ga kod kolege blogera Darka Kontina i na njegovoj Web kuharici našla savršen recept za 5 minutni kolač s jagodama koji me toliko oduševio da sam već sljedeći dan pekla još jedan.

Hvala prijateljima i obitelji za stolom. Bilo nam je baš lijepo.